мај 13, 2004

Hteo bih da ispričam o svojevrsnom fenomenu, koji se tiče svih nas, ovde, tu. Naime, običan izlazak iz prodavnice (200 g kokos štangala). Prodavnica je malko nesrećno skrojena. Red ljudi se tako formira, da onom ko je završio kupovinu nije baš lako da izađe; mora da se “probije” kroz gomilicu. E sad, jedna žena se tu namestila baš nekako nezgodno, tako da smo se pri mom izlasku skoro sudarili. Iako to nisam sebi dozvolio da uradim, palo mi je - instinktivno - na um da joj kažem nešto kao “gospođo, pa jel vi vidite gde je red” ili nešto slično. Pri tome bi ton trebao da bude blago nervozan, u stilu “što nisu svi tako pametni kao ja”. Sledi čuđenje otkud meni tako nešto da se desi, meni koji sam predator dobrog raspoloženja, skoro mag, tih, umeren, nikad prek itd. Preslišavajući okolnosti, morao bih da pomenem jednu bitnu činjenicu. Ja sam odskora počeo da radim. Puno radno vreme. Vi se sad pitate kakve sad to veze ima kad većina ljudi mojeg godišta, a stariji pogotovu, rade takođe. Pa, verovatno je većina od vas primetila onu, ne mogu da je nazovem nervozom (neću reći ni “smor”, jer je ta reč tako eksploatisana od raznih društvenih slojeva i smorila sve okolo); neka to recimo bude neka “normalna doza premora”, koja sledi nakon radnog vremena. To je kao neko tiho ubistvo, kao neprimetno mučenje, lagano odstranjivanje volje za životom, učaurenost, jedva vidljiva skrama pred očima, koja se vremenom sve teže hendluje. To osećanje se uvlači u naš život, mi to prihvatamo jer smo odgovorni ljudi, odgovorni prema sebi i prema društvu. Tako, eto, to se nama odražava na odnos sa drugim ljudima, čini nas razdražljivim. Pokušavam da se poprisetim kako sam reagovao kao klinac, kao nešto stariji itd. Čini mi se da mi ovakve misli nisu tek tako padale na pamet. A onda, pogedam na drugu stranu, sve te starije ljude, naše i tuđe roditelje, ugledne građane, koji se pod izgovorom “držanja do sebe” i sličnih bljuvotina istresaju na svoju decu, svoje supružnike, komšije i ostale. Neću da kažem ni onu drugu, još boombastičniju - nije teško biti fin. Čovek treba da bude svestan odakle dolaze ta sranja. A ne svoju prazninu da popunjava sitnom zlobom prema drugome.

мај 12, 2004

*** (Louis Aragon)

Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
Vreme je žena Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge kao kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućuje i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kad se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
Tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
I ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A u stvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstava
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti ne dišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
I zato ja kažem tako često da te volim
U nedostatku dovoljo jasnog kristala izraza koju bi ti stavila sebi oko vrata
Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
Da govorim o vremenu koje na tebe liči
Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
Mašu rukom pošto su vozovi otišli
Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se tebe
Bojim se onog što te prati večerom ka prozorima
I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
Bojim se vremena brzog i laganog bojim se tebe
Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata
Lakše je umreti nego voleti
Zato ja sebe mučim životom
Ljubavi moja.
SMRT PUŠI MOJE CIGARE - Bukowski


Znaš: Ponovo sam ovde

I pijan

I slušam Čajkovskog na radiju .

Isuse , čuo sam ga pre 47 godina

Kada sam bio izgladneli pisac

I sada evo ga

Ponovo

Sada kada sam stekao delimičnu slavu

Kao pisac

I smrt šeta ovom sobom

Gore-dole

Pušeči moje cigare

Cirkajući moje vino

Dok Čajk uporno odrađuje

Svoju Pathetique ,

Kakav je to samo put bio

I sva sreća koja me je zadesila bila je

Samo zato što sam kockice bacio

Kako treba:

Ginuo sam za svoju umetnost,

Ginuo sam da se dokopam

5 prokletih minuta, 5 sati

5 dana -

Sve što sam želeo bilo je da izbacim

Reč iz sebe

Slava, novac nisu bili važni:

Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe

A oni su me želeli za štanc-presom ,

Fabričkom trakom

Želeli su da budem magacioner u

Robnoj kući .

Pa, kaže smrt, prolazeći sobom,

Svejedno ću te ščepati

Ma šta bio:

Pisac, taksista, svodnik, kasapin,

Padobranac, ščepaću te .

Važi srce, kažem joj .

I sada pijemo zajedno

Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva

Po ponoći i

Samo ona zna pravi trenutak

Ali sam je ipak zajebao:

Izvukao sam svojih

5 prokletih minuta

i još mnogo

preko toga.

мај 11, 2004

      Konačno sam se odlučio da malo istražim svoj novi kraj i u tu svrhu sam dozvolio sebi šetnjicu, pri tome ne skrećući značajno sa kursa glavne ulice od milošte zvane Ulica Ratka Vujovića Čoče. Ovog puta odlučih se za varijantu voćnog jogurta, umesto svraćanja u lokalnu birtiju sa osvrtom na točeno pivo. U jednoj popriličnoj prodavnici koja je za divno čudo radila posle devet nalazim poslednji tetrapak i konstatujem da na mom primerku piše "Šumsko voće". Ukus me žestoko podseća na izvesno voće koje smo brali u šumama koje su bile na brdima poviše Valjeva pod izgovorom da branimo otadžbinu. Čini mi se da su u pitanju divlje kupine. Osetih sitno trnje na onom tetrapaku; verovatno se zadržalo pri branju šumskog voća.
      Polukružno okretnje izvršeno je kod T.C.-a Vidikovac. Naselje mi se svidelo od samog dolaska, ali je ovo prva prilika da sam baš njemu posvetio vreme. Puno zelenila, što će reći žbunova, drveća, trave, a bogami i drvenih klupica koje su verni pratioci gradske flore. Sve to upakovano u zgrade raznih oblika i boja. Malospratne, mnogospratne, troćoškaste, sa brodskim prozorima, blokovi zgrada, a između zelenilo, pokoja prodavnica, kafe bar, kladionica, automehaničarska radnja. Čak sam video i jednu pozamanterijsku radnju, ma šta to bilo. Predpostavljam neka vrsta krojačke zanatske radnje ili tako nešto. Ukucati u Google:"Pozamanterija je" ili nešto slično. Probati kombinacije sve dok se na spisku linkova ne pojave oni koji vas upućuju na Teen ili Lesbian ili nešto slično. Odatle krenuti dalje sa pretragom .
      Kod Video kluba Žabac vođen neobjašnjivim porivom krećem poprečnom stazicom prekoputa. Zalazim među zgrade. Ljuboskitljiv sam. Na moje iznenađenje nalazim biblioteku "Mika Antić" i klub izviđača "Ratko Vujović Čoča", okružene zgradama. Ove dve institucije dele izgleda isti prostor i to je nešto što podseća na atomsko sklonište - samo natpisi na ulazu i odmah se silazi niz stepenice u podrum, van svih zgrada. Pretpostavljam da u pola deset biblioteka ne radi u pola deset i uprkos svojoj znatiželji nisam sišao dole, začuvši buku koja je dolazila odozdole, a koju su pravili neki klinci. Zvuci su neverovatno podsećali na salu za stoni tenis. Sišao nisam iz prostog razloga da ne bi bilo onog "Jebote, čovek traži biblioteku", ali vratiću se ovde sigurno.
      Dakle, simpatičan kraj. Odmah sam krenuo da ga upoređujem sam onim čudesnim nepoznatim predelima koje svi mi imamo u sebi i uočio neka uklapanja. Doduše taj osećaj će vremenom najverovatnije da se izgubi, zato što se ovi unutrašnji pomeraju, ruše se i stvaraju se novi delovi, a ovi spoljašnji ostaju isti.
     Sablaznio sam se konstatujući kako klinci koje sam sreo putem neverovatno liče jedni na druge. Ne mislim tu da su istih dimenzija, boje itd., nego prvenstveno mislim na njihovu auru. To je nešto slično kao kad vidite nekog psa, pa posle izvesnog vremena niste sigurni da li je ovaj ispred vas onaj isti od malopre ili neki drugi. Ispada da ti klinci pripadaju nekoj drugoj rasi, ne ovoj mojoj, pa je zbog toga došlo do ovo efekta.
      Sve u svemu, eto praktično, a u suštini ipak, mada.