Ne znam ni kako, ni u kom se času to dogodilo, samo se sjećam, da su mi se međe između budnog stanja i bunila neosjetno pomakle i da je iz tame, kao crn oblak, iznikla nejasna spodoba, kojoj sam, poljuljane svesti, jedva uspijevala prepoznati obrise, i ostati mirna, i kada sam osjetila da se dišući šumno nadnosi nada me poškropiv me teškim vonjem dezinfekcionih sredstava kakvim odišu sve sanitetske ustanove, dajući mi tim mirisom na znanje da se ipak ne sučeljavam s vlastitom patnjom, već sa naravnom činjenicom, i da nada mnom ne lebdi proizvod mašte, već nečastivi u ljudskom obličju, čiju sam težinu osjetila s vrha glave, na koju se spustila široka muška šaka zatisnuvši mi usta, pa do nogu, kojih su kolena, uprkos grčevitom otporu, brutalno razmaknuta, da bi mi u utrobu, nasilno uz strašnu bol i krv, prodrlo strano himbeno tijelo, uprljavši me zauvijek.

Živojin Pavlović,
Zadah tela (Hladni sjaj glečera)